U očekivanju „nepropustivog“

Ovogodišnje 75. Dubrovačke ljetne igre protekle su istovremeno u obljetničkom duhu, ali i bez njega. Tako velika obljetnica koincidirala je s promjenom vodstva, te je ova festivalska sezona zbog te činjenice bila dvostruko izazovna. I dok je u kontekstu dramskog programa (barem prividno) bio stavljen fokus na obljetnički karakter, u vidu oživljavanja nekih od legendarnih drama koje je festivalska publika u ove tri četvrtine stoljeća imala priliku gledati, za glazbeni je dio programa bilo odlučeno kako u dobro poznatoj formuli ,,nešto za svakoga“ i dalje ima dovoljno života te da ju ne treba ozbiljnije promišljati, što je itekako opasno, bez obzira na možebitnu točnost pretpostavke.

Nagradom Orlando ovjenčani kvartet Papandopulo

Ruku na srce, noviteta je bilo; koncerti nešto popularnije prirode ove su sezone bili konsolidirani u tzv. Ciklusu World Musica i Jazza, a krovna tematska okosnica za većinu festivala ove je godine bio „Mediteran“, iako se na nj cjelovito osvrnula tek nekolicina umjetnika koji su nastupili na festivalu. To ne znači da kvalitetnih koncertnih ostvarenja nije bilo, nego sasvim suprotno; osim odličnog početka u obliku ansambla Hespèrion XXI, okljaštrenog kakav je bio bez voditelja Jordija Savalla, rana glazba činila je značajan dio ovogodišnjeg glazbenog programa, pa su tako zapažene nastupe imali kontratenor Max Emanuel Cenčić i ansambl Latinitas Nostra, zatim gitarist Petrit Çeku i ansambl Antiphonus, ansambl Bach Consort Wien, okosnica čijeg je nastupa, možda kontraproduktivno, bila tradicionalna južnoamerička glazba, projekt Bërbili  hrvatske muzikologinje Dine Bušić i gitaristice Melite Ivković čiji je cilj oživjeti glazbenu tradiciju zadarskih Arbanasa te, dakako, Hekuba Katarine Livljanić i ansambala Dialogos i Kantaduri, koja je u ambijentu tvrđave Lovrijenac, tog glasovitog dubrovačkog hamletišta, poprimila posebnu dimenziju.

Promocija hrvatskih glazbenika
i ansambala

Nije manjkalo ni dubrovačkih glazbenika; pijanistica Marija Grazio i violist Marko Genero publici su se kao duo ponovno predstavili 32 godine nakon svog prvog zajedničkog nastupa na Igrama, uz što se Marija Grazio predstavila i kao skladateljica s dvije autorske skladbe, a Dubrovački simfonijski orkestar održao je čak tri koncerta sa različitim solistima, od cijenjene čelistice Monike Leskovar do gitarista Pabla Sáinza-Villegasa.

Prije spomenuti Ciklus World Musica i Jazza iznjedrio je i jedan od efektnijih koncerata prvog dijela ovogodišnjih Igara, onaj JM Jazz World Orchestra pod vodstvom američkog trombonista Luisa Bonille. Big band sazdan od glazbenika u dobi od 18 do 26 godina zanimljiv je program, sastavljen od nešto manje tipičnih numera za ovakav sastav, svirao čvrsto i odrješito, iako su neka od sola zvučala mladenački suzdržano. Te iste suzdržanosti nije bilo na koncertu francuskog kvarteta tolkienskog imena Arod; Debussyjev jedini gudački kvartet u njihovoj je izvedbi bio oštar i s dojmljivim dinamičkim nijansiranjem, koje je uspjelo nadići neke sitnije nedostatke u artikulaciji.

Pijanist Pierre-Laurent Aimard

A što reći o nepobitnim herojima hrvatske suvremene glazbe, kvartetu saksofona Papandopulo? Njihov je koncert na ovogodišnjim Igrama bio efektno programiran – s dobro promišljenim izmjenjivanjem kanonskih i suvremenih djela, uz veliku i važnu prinovu repertoaru u obliku Quartettina Dubravka Detonija – i izveden, kako sastavu njihova kalibra uostalom i priliči. Doduše, ni njih nisu zaobišle neke manje tehničke nesavršenosti, a sama činjenica da je program njihova nastupa bio koncipiran kao kolaž nekolicine njihovih prethodnih nastupa na drugim festivalima dala bi se prokomentirati u kontekstu problematike ekskluzivnosti Dubrovačkih ljetnih igara kao takvih, ali čini se kako se vijeće nagrade Orlando time nije previše zamaralo, dodijelivši im nagradu za najvredniji umjetnički doseg u glazbenome programu.

Rutinski i bez ekskluzive

Kruna glazbenog programa ovogodišnjih Igara bio je recital francuskog pijanista Pierre-Laurenta Aimarda, koji se u Knežev dvor vratio nakon 12 godina, kad je zadnji put nastupio na istome mjestu. Od odabira skladbi do promišljenosti u interpretaciji, njegov je koncert imao tu rijetku kvalitetu da djela za klavir skladatelja prošloga stoljeća – Skrjabina, Schönberga i Messiaena – festivalskoj publici učini pristupačnima, pa čak i privlačnima, što nije uopće začuđujuće ako ste imalo upoznati s njegovim životopisom. Štoviše, na svome je recitalu Aimard bio toliko odvažan da je za dodatak odabrao integralnu izvedbu Schönbergova opusa 19, što je svakako hvalevrijedan potez.

Ipak, cjelokupni festival nije protekao stopostotno glatko. Jedan od spomenutih koncerata Dubrovačkog simfonijskog orkestra, onaj 10. kolovoza, tako je bio nezgrapno najavljen i promoviran kao obilježavanje 290. obljetnice rođenja Luke Sorkočevića, u tandemu s predstavljanjem slikovnice pokojnoga Luka Paljetka, a dubrovačka je pijanistica Ivana Jelača na programu bila istaknuta kao solistica, iako je ona bila tek dijelom ansambla u jednom od djela na programu. Primarni impetus koncerta ustvari je bila izvedba recentno praizvedenog djela Le lacrime della magnolia dubrovačkoga skladatelja Petra Obradovića, za klavir i gudački orkestar, koje se, istini za volju, djelomično referiralo na Sorkočevićeva djela i biografiju, ali je tu obljetnicu ipak vrijedilo cjelovitije obilježiti.

S druge strane, možda najveće razočaranje festivala bio je, bar u kontekstu interpretacije, koncert, kako kažu, jednoga od vodećih svjetskih violinista Renauda Capuçona i klavirista Guillaumea Belloma. Njihova odluka da prednost daju zabavljačkom naspram nekom dubljem pristupu interpretaciji svakako je legitimna, ali u izvedbama sonata Fauréa, Brahmsa i Straussa jednostavno se potkralo previše tehničkih nesavršenosti, dok je, u sklopu bisa, krajnje dopadljiv odabir i aranžman numera kao što su Smile i Moon River ipak priličio nekom od ugostiteljskih objekata nekoliko stotina metara dalje.

Sezonu koncerata u atriju Kneževa dvora zatvorili su komorni ansambli Umjetničke škole Luke Sorkočevića te laureati nekih od naših najprestižnijih natjecanja, gitarist Lovro Peretić i klavirist Jan Niković na donacijskom koncertu naslovljenom Mladi za mlade. I dok je kvaliteta izvedbi srednjoškolskih ansambala očekivano varirala (bez obzira na to što se radi o prvonagrađenim komornim ansamblima na državnim natjecanjima i u globalu vrlo kvalitetnim mladim glazbenicima) svejedno je bilo jasno da je riječ o dijamantima, nebrušenosti unatoč, a Peretić i Niković, eminentni interpreti mlađe generacije, bili su uistinu sjajni, iako je program koji je pijanist te večeri odabrao ipak djelovao znatno efektnije.

Za kraj, nakon tradicionalnog Opera gala koncerta kojim su zatvorene 75. Dubrovačke ljetne igre, očito je kako je ova obljetnička sezona protekla mirno, gotovo rutinski i bez nekih velikih iznenađenja. Kvaliteta koncerata je, kao i uvijek, varirala, što je uostalom i prirodno s obzirom na trajanje festivala, ali onih dobrih svakako je bilo znatno više, a za odabrane se koncerte čak može reći i da su bili odlični. Ono što je nedostajalo, međutim, jest onaj duh senzacionalnosti, ekskluzivnosti te osjećaj nepropustivosti koji je tolikih silnih sezona bio praktički neodvojiv od Igara, a koji proteklih nekoliko godina gotovo kao da je iščezao. Na novome je vodstvu da ostatak mandata iskoristi kako bi se taj osjećaj vratio.